Zaboraviti znači sjećati se bez bola.
Sjećam se kako me volio i koliko. Sjećam se kako je rukom sklanjao moju kosu sa lica i gledao bi, gledao bi u moje oči. Jako dugo. Sjećam se kako bi smo se gledali na autobukom prozoru cijelim putem. Sitnice su nas činile sretnima. Ne, mi nismo provodili sate zajedno grleći se. Mi mo dnevno zajedno bili najviše 10 minuta. Ali tih 10 minuta nam je bilo sasvim dovoljno za osmijeh. I sjetim se koliko ssmo se voljeli. Krenem da mu otkucam poruku. Da se čujemo kao stari poznanici, prijatelji. Da vidim je li sretan, pa da zaspim u miru. Sa znanjem da je makar neko od nas sretan. Ali sjetim se njemu više nije stalo, ni do moje poruke, ni do mene. Znam da bi mi rekao da je sasvim sretan i da mu ja ne trebam, čak i da to nije istina. Nasmijem se i zatvorim laptop, zaključam mobitel i legnem. A onda do kasnih sati molim Boga da mu sreću podari ,da ga čuva od zla. I oprosti što ti ne mogu poželjeti sreću s njom ,a i šta će ti to od mene? I znam, ne zaslužuješ sreću, niti da mislim na tebe, a po najmanje da pišem o tebi. Ali, milo moje, znaš kako kažu 'Ako se pisac zaljubi u tebe nikad ne umireš'. A ja nisam zaljubljena, ja sam voljela. Tebe, voljela.
P.S. Još uvijek volim.
Dodaj komentar |
0 Trekbekovi
